Baptistički se pokret na ovim prostorima razvijao skromno. Prvi baptisti u našoj zemlji bili su jednostavni, siromašni ljudi. Evanđelje su čuli u susjednim zemljama, a zatim ga osobnim putem prenosili dalje.
Od knjiga su imali samo Bibliju, pa nije slučajno da su prvi baptisti na ovim prostorima bili kolporteri, koji su je raznosili i prodavali.
Krajem 19. stoljeća nailazimo na prve tragove baptista kod nas. Pod vodstvom kolportera Biblija započinje rad u Daruvaru i okolici. Devedesetih godina prošlog stoljeća iz Budimpešte u Zagreb vratio se Ivan Zrinšćak, tu započinje rad s malom skupinom baptista. Dok se u drugim mjestima postupno razvijao rad, u Međimurju je počeo djelovati Aleksa Novak.
Za ime Aleksa Novak vezan je i početak povijesti Baptističke crkve Mačkovec.
Aleksa Novak rođen je 12. srpnja 1886. god. u Mačkovcu. U dobi od 16 godina počinje učiti zidarski zanat. Po završetku trogodišnjeg školovanja, 1914. godine, započinje I svjetski rat. Austrougarska ga poziva u vojsku gdje biva ranjen. Proglašen je nesposobnim za obavljanje vojnih dužnosti te dobiva pomoćnu službu. Kao vojnik, 1917. godine radi na zidarskim poslovima u Mađarskoj. Tamo po prvi puta čuje poruku Evanđelja od nekog vojnika koji tumači Sveto Pismo. Tek nekoliko mjeseci kasnije odlazi u malu baptističku zajednicu u Miškolcu. gdje ga oduševljava radosno pjevanje, čitanje i tumačenje Svetog Pisma. Iste godine dobiva odsustvo pa putujući preko Budimpešte u Biblijskom društvu kupuje Novi Zavjet. Ta knjiga donosi veliku promjenu u njegovom životu.
Po završetku rata, 1918. godine, Aleksa se vraća u Mačkovec. Tu počinje okupljati ljude na zajedničko čitanje Božje Riječi. Tri mladića, Vid Srnec, Pavao Bistrović i Vid Varga redovito se sastaju . Ubrzo shvaćaju da im je potrebna veza sa drugim kršćanima. U potrazi za braćom, Aleksa odlazi u Bački Petrovac. Tamo provodi nekoliko mjeseci, doživljava pravo duhovno probuđenje, te donosi konačnu odluku, koju potvrđuje krštenjem.
Na povratku u Mačkovec s Češkim baptističkim propovjednikom Mihaelom Markom, posjećuje baptiste u Hrvatskoj. U Zagrebu susreće braću Zrinšćaka i Balubana, te brata Jekića iz Grabovca. Uviđa da nije sam i to ga jako ohrabruje.
U Mačkovcu ga njegovi prijatelji željno iščekuju. Opet se svake večeri sastaju, mole, pjevaju i čitaju Bibliju. Kroz nekoliko dana soba je bila puna onih koji su htjeli čuti Božju Riječ i pjesme koje su se tamo pjevale. Prvi sastanci održavaju se u domu Alekse Novaka. No njegov dom ubrzo postaje premalen za sve koji su htjeli doći. Kasnije se sastaju i po drugim domovima: ponajviše kod Bistrovića, zatim Srneca i Ignaca Kovačića.
No takav početak nije prošao bez problema. Kad je umrlo dijete brata Vida Srneca, braća su htjela obaviti sprovod po, kako kaže Aleksa, ‘‘baptističkom obredu’‘. Odlaze to prijaviti u župni ured Čakovec gdje doživljavaju protivljenje. Prijavljuju to i na kotarsku oblast koja im daje odobrenje za takav ukop. Ljudi su sa zanimanjem promatrali sahranu djeteta.
Nakon toga mještani, zajedno sa starješinom sela, upućuju prijavu na kotarsku oblast tražeći da se Novaku zabrani propovijedanje i da ga se protjera. Kotarska oblast prihvaća tu prijavu i izdaje pismeno naređenje da se zabrane okupljanja ljudi. Jedne večeri, starješina sela sa sedam općinskih ljudi, vrlo ljutih i sa batinama u rukama, dolazi u kuću Bistrovića na sastanak, srdito zatvara Bibliju i zabranjuje im daljnje okupljanje rekavši: ‘‘Ne smiješ Novak više govoriti, niti se ne smijete više sakupljati!’‘
Drugi dan, rano ujutro, Novak odlazi u Zagreb i upućuje žalbu kod ‘‘Bogoštovne općine Zagreb’‘ na ‘‘Kotarsku oblast Čakovec.’‘ Ubrzo stiže ‘‘akt’‘ Gradskom povjereništvu Međimurja. Gradski povjerenik poziva Novaka i ispituje ga o njegovom učenju i aktivnostima. Nakon razgovora, vrlo zadovoljan izjavljuje: ‘‘Idite zmirom. To je sve lepo i dobro. Ima ljudi koji ne veruju Boga pa njima ništa ne činimo a kako bi vama koji ga verujete . Kad bi svi ljudi bili takvi kao vi onda bi bil već sada raj na zemlji, onda nebi bilo lopova u državi.’‘
No nakon sedam dana, Novak, Marija Bistrović i Ignac Kovačić dobivaju sudske pozive: okrivljeni zbog krive vjere, tužitelj: seoski starješina. Na sudu se odigrala slijedeća scena: Sudac čita zapisnik i pita seoskog starješinu: ‘‘Varga što je Novak učio?’‘ Varga kaže: ‘‘To krivo vjero. pita sudac.Što i kako krivo Varga: ‘‘Iz krive knjige je čitao to vjero i drugo neznam.’‘ Sudac nije mogao po tome ništa suditi pa je ispitao i mene: ‘‘Kažite mi vi, Novak, što ste učili? A ja sam iz đepa izvadil Sveto Pismo. Na kraju sudac je odlučio: ‘‘Smijete se okupljati, ali 24 sata ranije to morate prijaviti. A Vargi je rekao: ‘‘Kao seoski starješina trebate prisustvovati da čujete što se govori.
Te, 1920. godine, službeno započinje rad Baptističke crkve Mačkovec. Raste broj onih koje zanima propovijedanje Božje Riječi. Svake godine sve više je odraslih ljudi koji svoju vjeru u Isusa Krista i promjenu u njihovom životu žele potvrditi Svetim krštenjem.
Prvo krštenje zbilo se 1921. godine. Krštene su 24 osobe negdje na kanalu između Belice i Držimurca. 1922. godine kršteno je 8 osoba na Muri. 1923. 11 osoba, 1924. 9. 1925. već je toliko vjernika da više ne mogu stati u privatne kuće. Iznajmljuje se poveća prostorija od Mate i Eve Dolović. No ni ona nije bila trajno rješenje jer je bila premala.
Te godine vjernici počinju sakupjati dragovoljne priloge u svrhu građenja Crkve. Kako su materjalne prilike bile vrlo slabe vjernici traže pomoć . Pomažu im braća i sestre iz Bačkog Petrovca i Budimpešte, a spominje se i Europski misijski radnik Gill.
Baptisti u Mačkovcu od samog početka njeguju glazbu i pjevanje. Tako se već 1922. godine osniva prva limena glazba na ovom području i prvi pjevački zbor u Mačkovcu. U ovoj se crkvi uvijek njegovala pjesma koja je bila sastavni dio bogoštovlja.
Molitveni dom dovršen je u prosincu 1926, godine. 5.prosinca održano je svečano otvorenje i vjenčanje Alekse Novaka, osnivača crkve. Značajnije obnavljanje crkvene zgrade zbilo se 1976. godine i 1996. kada smo dogradili prostorije za vjeronauk i mali ‘‘Agape’‘ restoran.
U ovoj građevini propovjeda se Evanđelje Isusa Krista. Mnogi su ljudi prošli kroz nju. Sa svih strana svijeta i kontinenata došli su znani i neznani gosti. 1954. godine posjetio nas je Liberijski predsjednik William Tolbert.
Naša je molitva i želja da ova crkva i nadalje ostane vjerna nauci Gospodina Isusa Krista, da ostane čvrsto ukorijenjena u njegovoj Riječi: Svetom Pismu, da članovi crkve budu vjerni Gospodinu i što bolji građani našeg društva. Ova crkva oduvijek je bila otvorena za sve ljude. Želimo da tako i nadalje ostane, da u nju dođu još mnogi i nađu svog Spasitelja i Boga.
